CRO CHALLENGE DUBROVNIK 2004 |
Dubrovnik 2004.
3. po redu utrka Dubrovnik Cro challenge održana je 25.09.2004. godine. Sudjelovalo je 20 timova, 10 u muškoj konkurenciji, 10 u mješovitoj. U mješovitu konkurenciju, što bi trebalo značiti da tim čine muškarac i žena spadale smo i Irena i ja (dvije žene) u timu imena Caffe Žbirac. Na ovu trku smo se odlučile sudjelovat nakon cijelogodišnje pauze. Irena je dobila Šimuna, a ja rupturu ligamenata i meniskusa. Prijavile smo se neopterečene rezultatom, samo sa željom da je završimo znajući da sa tako malo odrađenih treninga, utrku možemo završiti samo snagom volje, ali isto tako znajući da je ovo najbolji način da se u utrke vratimo.
Naša pustolovina je počela kad se Irena 3 dana ranije sjetila da Šimun nema putovnicu, da mi moramo proći preko granice s Bosnom i Hercegovinom, a da za napravit novu treba 15 dana. Kombinacija sa trajektom preko Pelješca nam je bila prekomplicirana pa smo ga uz pomoć tate Pola odlučile prošvercati. Iz Splita smo uspile krenuti tek oko 18.00, normalno zakasnivši na briefing zakazan za 19.30. Zemljopisne karte smo posudili, a ostali natjecatelji su nam objasnili da je prva varijanta utrke koja je trebala početi plivanjem, pa zatim trekingom i veslanjem preko Lopuda i Koločepa zbog nevremena promjenjena, a ujutro smo dobili i treću varijantu i napokon svoju kartu.
Dakle, utrka je počela nešto prije 11.00 sati sa Straduna, točnije od Onofrijeve česme. Preko Straduna je trebalo pretrčati, zatim gradskim ulicama doći do Sv.Jakova gdje su nas čekali kajaci. Taj dio, odnosno sam start utrke, meni osobno je uvijek najteži, primjetila sam i Ireni. Iako sam znala sam da mi je start uvijek težak, moram priznat da sam tada pomislila da smo možda ipak malo preuranile sa povratkom u utrke. Trebalo nam je biti lakše ulaskom u kajake, ali su valovi bili toliko veliki da nas prateći brod nije mogao pratiti u veslanju oko Lokruma. S južne strane otoka morali smo veslati dalje od obale da nas valovi ne bace na stijene, a nikako se nismo uspjevale uskladit. Meni je bilo slabo od same pomisli na predstoječe plivanje. Prilikom izlaska iz kajaka zahvatio nas je veliki val koji nas je okrenuo tako da je kajak završio na našim glavama, ali to nije bilo sve, prilikom ulaska u more na dionicu plivanja, val se povukao i ja sam se prilikom skoka na leđa našla u plićaku, na kamenju, zatim je opet val naišao, povukao me i ja sam leđima prebrojala svo kamenje. Ireni je plivanje išlo jako dobro, a meni, ja zapravo ne znam kako sam se dovukla do 1,5 kilometara udaljene plaže Banje. Na tranziciji smo se jako kratko zadržale. Dogovorile smo se da se ne presvlačimo jer će se odjeća ionako osušiti na nama, uzele ruksake sa vodom i opremom potrebne do kraja utrke i nastavile.
Slijedeća kontrolna točka je bila tvrđava Lovrijenac do koju smo došle, opet, preko Straduna. Kakav je osjećaj trčati kroz Grad, a pogotovo preko Starduna među gomilom turista koji šetaju i ispijaju kave opisuje Irenino pitanje >jel se ti osjećaš malo redikulozno ovako trčat kroz grad>, a to nas je na ovoj utrci čekalo još jednom.
Nakon Lovrijenca trebalo se popeti preko Gorice Sv.Vlaha do Velike Petke. To je možda bio orjentacijski najzahtjevniji dio utrke, odakle se gradskim ulicama, preko magistrale, zatim serpentinama trebalo popeti do Srđa. Tu dionicu smo se poprilično štedile, a silazak smo pokušale iskoristit da se odmorimo jer ionako nisam si smijela dozvoliti luksuz da još jednom povrijedim koljeno. Nakon silaska sa Srđa morale smo se vratiti put Sv. Jakova do špilje iznad plaže gdje smo se morali niz alpinističku užad spustiti do mora. To je najlijepše mjesto na utrci. U podnožju špilje kroz čiji plafon smo se spuštali nalazi se prekrasna pješčana plaža ali u njoj ćemo uživati kad drugi put turistički dođemo u Dubrovnik.
Čekalo nas je još jedno pretrčavanje Straduna, penjanje na Minčetu, te dva kruga po zidinama, ali kad se drugi put popneš na Minčetu znaš da si utrku i završio bez obzira što te očekuje još cijeli krug oko zidina. Nakon par sati trčanja, veslanja i plivanja te stepenice koje vode na Minčetu su vrlo strme. Nakon posljednjeg reda stepenica Irena me upitala
Utrku je završilo 19 timova, jedan tim je odustao zbog povrede jednog člana , bila je kraća od planiranog tako da je bila duga oko 20-ak kilometara. U cilj su prvi ušli slovenci iz tima Promontana 1-Rajko i Peter nakon 3 sata i 45 minuta. U muškoj konkurenciji drugi su braća Kalčić, Elvis i Dalibor koji su ujedno i ukupni pobjednici Croadventure cup-a. Od mješovitih parova prvi u cilj su ušli slovenski tim Klemen i Damjana, zatim Darija i Elvir i kao treći Sanda i Dario.
Posljednji tim je u cilj ušao nešto nakon 6 sati.
Mislila sam da utrka završava tradicionalnim partijem uz vruće kestene, međutim dolaskom u Split na moj mobitel je doplovila poruka >misliš da je potrebno utrku samo istrčat, o tome trebaš i nešto napisat> i nakon dilema da li da napustim grad ili napišem nešto i ukinem maltretiranje izvjesnog gospodina Salvatorea, priklonila sam se kao što vidite jednostavnijoj opciji.
Salvatore, sad me ostavi na miru!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Napisala: Anamarija Marović
Fotografije: Dragana Knezović
