IZLET NA SVETO BRDO
U subotu i nedjelju, 13. i 14. siječnja 2007. godine, četveročlana ekipa se uputila na izlet u Nacionalni Park "Paklenica" kako bi obišli spomen ploču trojici planinara nastradalih na Vlaškom gradu te se popeli na Sveto brdo. Vrijeme je oba dana bilo prekrasno, posve neuobičajeno za Velebit u siječnju. Snijega je bilo samo malo po vrhu, kao da je netko posuo šećer u prahu po vrhovima Velebita kako bi ublažio gorčinu nesmiljenih udara bure.
Godina dana je prošla kako su tri člana Planinarskog kluba "Split" krenula na isti takav izlet, preko planinarskog skloništa na Vlaškom gradu s ciljem dolaska na Sveto brdo. Nažalost, Ivo Milun, Miro Duplančić i Zoran Skračić nisu imali tako lijepo vrijeme kao mi te su se sa zaleđene staze, vjerojatno zbog jake bure, otkotrljali niz golu provaliju i zaustavili u šumi ispod nje. Kad ih je našla Gorska služba spašavanja, sva trojica su bila mrtva.
To je bila nezapamćena tragedija u povijesti hrvatskog planinarstva i veliki gubitak za naš klub. PK "Split" je u čast trojice kolega planinara u lipnju 2006. zajedno s Hrvatskim planinarskim savezom postavio spomen ploču na planinskoj stazi s koje su se otkotrljali u smrt. U spomen Ive, Mira i Zorana je odlučeno kako će uprava kluba svake godine zadnji vikend u mjesecu rujnu organizirati memorijalni pohod na Sveto brdo.
Naš izlet je protekao bez većih problema. Krenuli smo ujutro u 7 iz Solina, vozio je Branko i u Paklenicu smo stigli u 9. Vođa puta je bio naš doktor u mirovini, Ivan Brajković, koji je napravio cijeli plan za koliko vremena trebamo biti na Vlaškom gradu te je bio sav razočaran kad nam je trebalo sat ipo vremena hoda do doma u Paklenici. Progunđao je kako je njemu zadnji put trebalo samo sat vremena, a mi smo se samo smijali i rekli mu da nam se nigdje ne žuri.
Na putu prema Vlaškom gradu gdje smo odlučili prespavati prestigli su nas pripadnici HGSS-a iz Zadra pa smo se odmah sigurnije osjećali. Oni su također krenuli prema Vlaškom gradu te nas upozorili kako dolazi još jedna grupa iz Zadra, smjerom iz Modrića, te da će biti gužva noćas u skloništu. To je doktoru bio još jedan razlog da nam ne da disat pa nas je još više tjerao uzbrdo. Na Vlaški grad smo stigli u 3 poslijepodne, raskomodili se na "gornjem katu", zapalili vatru i krenuli prema spomen ploči koja je od skloništa udaljena svega pola sata hoda.
Pogled na ploču i strminu niz koju su pali Ivo, Miro i Zoran vrlo je dirljiv. Čovjeka je prosto strah napraviti još jedan korak da ne bi dolje u stablima završio. Dok smo hodali prema ploči mislili smo kako će nam cvijeće koje smo ponijeli vjetar otpuhati, ali smo gore vidjeli kako je uz ploču u kamen postavljena i izolirana žica za postavljanje cvijeća ili vijenca pa smo imali jedan problem manje. Upalili smo svijeću za njihove duše, pomolili se i krenuli natrag u sklonište. Malo smo se izvalili na vreće za spavanje i tek što smo se počeli odmarati, stigli su najavljeni Zadrani s dva psa koji su počeli bučati, naložili vatru zelenim drvima i skoro nas pogušili te kuhali i razgovarali skoro do 1 sat poslije ponoći. U skloništu su bila još i trojica Zagrepčana koji su ih cijelo vrijeme nastojali ušutkati te im govorili kako je kućni red u domovima da se u 10 ide spavati, da psi ostaju vani i da se u skloništu ne smije pušiti, ali zabadava. Društvo se zabavljalo, a mi nismo cijele noći oka sklopili.
Ujutro smo se u 6 probudili uz zvuke kukurikanja s Brankova mobitela. U prvi mah sam mislila da je to stvarno pijevac negdje oko skloništa, ali nije mi bilo jasno otkud kokoši u nacionalnom parku na 1280 m nadmorske visine. No, kako taj pijevac nije prestajao, a još je kukurikao u pravilnim vremenskim razmacima, skužili smo kako to Brankov mobitel kukuriče.
U 7 ujutro smo krenuli put Svetog brda i pod vrhom se susreli s tankim snježnim pokrivačem. Polako smo hodali po snijegu i dohodali do vrha oko 9.30. Pri vrhu je bura jako puhala sa zapadne strane, a s istočne gotovo ništa. Malo smo se sunčali i onda krenuli natrag preko Ivinih vodica. Na skretanju prema Vaganskom vrhu vidjeli smo ploču koja upozorava na mine u prostranstvu iza staze.
Povratak prema pakleničkom domu se činio jako dug. Branko i Doktor su se radovali hladnom pivu, ali nažalost u domu ga više nije bilo. Očito je lijepo vrijeme izmamilo dosta pivopija u prirodu. Popili smo čaj i uputili se prema izlazu iz parka.
Tijekom oba dana vrijeme je bilo prekrasno, društvo ugodno i bio bi to izlet iz snova, tek da nije prilika i godišnjica koja nas je odvela na planinu bila tako tužna. Obljetnica smrti naših planinara podsjetnik je svima nama da budemo što oprezniji u planini. Planina daje i uzima, uvijek je tako bilo i bit će. Na nama je da budemo što oprezniji kako bismo doživjeli što više prekrasnih iskustava i zdravi se vratili s planine svojim svakodnevnim obvezama.
Livia Puljak
